O geomantiji

  • Autor: Henry Cornelius Agripa
  • Izdavač: TrikonA
  • ISBN: 86-7782-046-9
  • Godina izdanja:
  • Broj strana: 86
  • Povez: Mek
  • Pismo: Latinica
  • Akcija: 0
Cena: 610 (PORUČI na: [email protected]) RSD Ubaci u korpu

 AGRIPA

i njegova okultna filozofija

Najviše sličnosti sa Faustom ima Hajnrih Kornelijus Agripa. Marloov Faust se ugleda na Agripu, a za Getea se tvrdi da mu je Agripa, sa svojim poreklom, ličnošću, ponašanjem, avanturama i uticajem na savremenika, više nego bilo ko drugi poslužio kao prototip za glavni lik njegovog najvažnijeg dela. Agripa je takođe mnogo doprineo formiranju portreta renesansnog maga Zenona u velikom romanu Margerit Jursenar “Crna mena”.

Agripa se rodio 1486. godine u plemićkoj porodici iz Kelna. Školovao se na univerzitetu u Kelnu i diplomirao pre vremena, a 1502. stekao je zvanje magistra. U mladosti je započeo vojničku karijeru i služio kao vojnik u armiji svetog rimskog cara Maksimilijana I, a zbog ispoljene hrabrosti proglašen je vitezom. Godine 1507. sreo je Tritemijusa i neko vreme živeo u Parizu, gde je vršio alhemijske eksperimente, a tvrdi se da je osnovao jedno od prvih tajnih udruženja u Evropi. U dvadeset petoj godini je držao predavanja o kabalističkom delovanju Rojhlina u Dolu, baveći se i dalje alhemijskim istraživanjima, međutim optužba za jeres, koja je podignuta protiv njega, naterala ga je da ponovo nastavi s vojničkom karijerom, koja je uključivala i diplomatsku misiju u Engleskoj. Svoje glavno delo De occulta philosophia završio je 1510. Pokazao je tekst Tritemijusu, koji ga je posavetovao da ga ne objavljuje. Naredne dvadeset tri godine delo je bilo u opticaju kao rukopis, stekavši prestiž i šireći oko sebe veo mistike, na čemu je imalo da zahvali tajnosti u kojoj je postojalo. Objavljeno je tek 1533. u proširenoj verziji.

Između 1511. i 1517. Agripa je ponovu služio caru u Italiji, kao i mnogim plemenitim gospodarima, držeći u Paviji predavanja o hermetizmu i udubljujući se u kabalu. Godine 1518. napisao je traktat o protivotrovu za kugu do koga je došao kroz svoje alhemijske eksperimente. Traktat je 1529. ponovo objavljen u proširenom i dopunjenom izdanju. Između 1518. i 1522. je radio kao gradski zvaničnik u Mecu, gde je nastavio svoja alhemijska istraživanja. Jednom prilikom je za vreme svog službovanja, rizikovao život i sa hrabrošću spasavao ženu koju su gomila i inkvizitor proglasili za vešticu. Zatim je bio u Kelnu, Ženevi i Frajburgu, gde je radio kao lekar iako nije imao diplomu medicine, dok je privatno podučavao istaknute građane hermetičkoj misli. Tokom 1525. je bio obuzet delima Martina Lutera. Tada je već bio lekar, astrolog i alhemičar Lujze Savojske, majke francuskog kralja Fransoa I, na njenom dvoru u Lionu. Ubrzo ga je razlaz s njom ponovo odveo na put u Holandiju, gde je radio kao lekar, pa opet u Keln, gde je dobio zaštitu nadbiskupa, zatim u Bon i na kraju u Francusku, gde je i umro, kao prilično siromašan čovek, u Grenoblu oko 1535.

 

**

Agripa je po svim standardima bio izuzetan čovek, otelovljenje onoga što danas nazivamo “čovekom renesanse”. Dokazao se kao odvažan vojnik i čovek od akcije na bojnom polju. Mada je bio samouk u medicini, bio je opšte priznat kao jedan od najveštijih lekara svog vremena i jedan od najmudrijih teologa. Međutim, kao predstavnik hermetizma i poznavaoc astrologije i alhemije, hermetičke muzike, kabale i magije, zaslužio je najveći ugled, kao i auru tajanstvenosti i okultne moći koja ga je okruživala.

 

Hermetički tekstovi su vrlo eksplicitno naglašavali neophodnost usklađivanja mikrokosmosa čoveka sa makrokosmosom univerzuma. Hermetičar bi "morao da naštimuje svoju unutrašnju liru i prilagodi je božanskom muzičaru."[1] Muzika je ključ duhovnosti.

 

Agripa se priklanjao Fićinu[2] tvrdnjama da "moć svake zvezde ili božanstva" može da se privuče muzikom "u saglasnosti sa dostojnom harmonijom", pa je zato odobravao pevanje orfičkih himni. Međutim, za razliku od Fićina koji je težio samo da izmami željene uticaje, Agripa je na svoj faustovski način, težio da primora planetarne i ostale "inteligencije" da se pojave na njegov poziv. Agripa je tvrdio da orfičke himne "zaista daruju vrlo veliku moć" magu i omogućavaju mu da "vezuje i usmerava" predmet svojih "čini".[3]

 

Međutim, dok je Fićino bio dovoljno pažljiv da ne prekrši načela hrišćanske ortodoksije, Agripa nije imao takvih skrupula.

 

"Fićino je bio nestrpljiv da potvrdi da njegove astrološke pesme nemaju nikakve veze s bajanjima koja se koriste za prizivanje duhova i njihovo primoravanje da proizvode magijske efekte. Inače, umesto da bude muzikom doveden, kao u Fićinovoj teoriji, u odgovarajuće stanje prijemčivo za uticaj planeta, duh Agripinog operatera i sam postaje aktivni instrument koji se projektuje u začaranom predmetu, da bi ga ograničio ili usmerio."

 

Iako je uveo elemenat magijske prinude, Agripa i dalje insistira na blagotvornim efektima muzike, kao što je i sam tvrdio:

 

"Mudri preci... nisu uzalud upotrebljavali muzičke zvuke i pesme, nego da bi potvrdili zdravlje tela i ponovo ga uspostavili... sve dok čoveka ne načine primerenim nebeskoj harmoniji i u celini nebeskim. Štaviše nema ničega što će delotvornije oterati zle duhove od muzičke harmonije."[4]

 

Engleski alhemičar Tomas Norton je pisao:

 

Elemente tvoje nek muzika spaja

Iz dva razloga, a jedan je Melodija:

Kad akord zazvoni u umu tvom,

Pravi efekat blesnuće istinom.

 

S ostalim akordima što čine muziku

S njihovim proporcijama što prave Harmoniju,

Slične proporcije činiće i Alhemiju...

Čudesna dejstva muzike

 

Kada je tokom XV veka nekoliko humanista, prvenstveno italijanskih, među kojima Đorđe Vala i Marsilino Fićino, ponovo otkrilo antičke testove o muzici, suočili su se s nizom pitanja koja su se odnosila na tehniku.[5] Ovi humanisti su bili zadivljeni čudesnim dejstvima koje su antički autori pripisivali muzici.

 

Kada se spomene “tajna sila” muzike, čitalac se uvodi u svet svojstven renesansi, svet odnosa muzike i magije. Čudesna dejstva dolaze od magijskog. Međutim, magija je u renesansi više od opisa neobičnih pojava izazvanih naročitim postupcima. Ona pripada jednoj prirodnoj filozofiji, koja nije nužno u sukobu sa prirodnim naukama. Paracelzusa i Fićina zanimaju fizika i magija. U ovom Magiae naturalis libri viginti, Đanbatista dela Porta opisuje magiju kao traganje za mudrošću, čiji je cilj da nadiđe ukupan tok prirode. Za Agripu, magija je najsavršenije od svih znanja.[6] Magija ne isključuje ni religiozno; jer kao i religija, ona se smatra traganjem za božanskim istinama, onakvima kakve su stvorene u prirodi. Kao oni koji su ponovo otkrivali tradiciju hermetizma, tako i pristalice prirodne magije odbacuju Aristotelovo delo koje je, kako smatraju, uprljano jeretičkim pojmovima, i nastoje da ga izmene, kao i delo Galijena, drugačijom interpretacijom prirode, oslonjenom na magiju i okultnu filozofiju. Prema ovim pristalicama magije, znanje se može steći samo Božijom milošću, bilo mističnim iskustvom, bilo eksperimentima.

 

Muzika u potunosti spada u domen magije, jer je ona harmonija. Pojam harmonije, u najširem smislu rečI, često su upotrebljavale pristalice magije u renesansi, da bi time predstavile strukturu sveta. Ova harmonija kruži i pomaže kretanje kroz sve ontološke nivoe. Da bi opisao duh sveta, Agripa pribegava pojmu harmonije:

 

            “To je mehanizam sveta kao monokord koji sadrži tri vrste stvorenih stvari; intelektualne, nebeske i one koje se mogu izraziti pojmovima, i koje zvuče u jednom dahu i u jednom životu.”

 

Ovaj isti harmoničan sistem određuje moć zemaljskih stvari, moć dobijenu od zvezda. U takvoj šemi mesto muzike je složeno, jer njena snaga je u isto vreme skupljena i rasuta. Ona deluje u tri vrste magije, koje je definisao Agripa; prirodnoj, nebeskoj i obrednoj magiji.

 

Glavno delovanje muzike izbija u nebeskoj magiji, jer je to magija brojeva i figura i odgovara muzici, matematičkoj disciplini u pravom smislu reči. Za Agripu je muzika broj koji zvuči i koja moć zadobija od posebnih moći brojeva koji pripadaju nebeskom domenu. Zahvaljujući sposobnosti imitacije, muzika, organizovana upravo tako da odražava nebeske brojeve, od njih dobija snagu. Uloga muzike se očigledno ne sastoji samo u tome da izvlači korist od nebesa. Ona može da učini i da zemaljska tela bolje primaju njene darove.

 

Muzika učestvuje u nebeskoj magiji, u prirodnoj magiji i još u domenu obredne magije. Ona prvo omogućava da se prizovu određene vrste demona i duhovi umrlih. Takođe uspeva da oslabi veze tela i duše da bi duša mogla da dospe u direktan kontakt s Bogom, čak da se vrati u nadnebeski svet odakle vodi poreklo. Najzad, muzika igra ulogu u dve od tri vrste bozanskog nadahnuća; u božanskom besu i zanosu.

 

Agripa je dobar deo svojih argumenata preuzeo iz dela Marsilina Fićina.

 

**

Očigledno da je Agripa zračio znatnom harizmom i šarmom, koji su mu omogućili pristup nekima od najmoćnijih i najčuvenijih ličnosti u Evropi njegovog doba. Njegova antipatija prema crkvi, a posebno prema monaškim redovima, izložila ga je neprestanoj sumnji i čestim maltretiranjima. Još više je ljutio sveštene savremenike svojim neobično modernim stavovima o braku, ženama i seksualnosti. U svojim razmišljanjima o braku, Agripa kaže:

 

“Ma ko da si, kada se odlučiš na brak, neka to bude iz ljubavi, a ne zbog novca ili imanja; biraj ženu, a ne haljine’ neka ona bude udata za tebe, a ne njen miraz… i neka ti ne bude potčinjena, nego imaj u njoj prijatelja i osobu od poverenja.”[7]

 

U drugom eseju u kome veliča žene, Agripa kritikuje muškarce svoje epohe i pojavljuje se kao romantičar i preteča feminizma:

 

“Zar je nanošenje sramote ženama svrha muškosti ili kruna vaše hrabrosti? Da li tako izražavate zahvalnost onima koje su vam podarile život?”[8]

 

On osuđuje činjenicu da se “taj običaj raširio kao neka epidemija, da je postalo uobičajeno potcenjivati taj pol i blatom se bacati na njegov ugled, koristeći se sramnim klevetničkim rečima.”[9]

Agripa zaključuje:

 

“Prekinimo s nepoštovanjem ovog plemenitog pola i zloupotrebom njegove dobrote… Postavimo ih ponovo na njihova istaknuta mesta… i postupajmo s njima s poštovanjem i dostojanstvom koji i pripadaju takvim zemaljskim anđelima.”[10]

 

Činjenica da ove reči potiču iz pera čoveka koji se ženio tri puta, može samo da mu služi na čast.

 

Koliko god da je Agripa bio mudar u ovakvim stvarima, njegovo glavno ostvarenje ipak ostaje “De occulta philosophia”, izuzetan opus od tri knjige koji uključuje i enciklopedijski pregled i kritička tumačenja ezoteričke, a naročito hermetičke misli. U ovom obimnom delu Agripa nastoji da obuhvati sve što je u to vreme bilo poznato o hermetizmu i magiji. Nastojao je da obuhvati sve što je smatrao da može bez opasnosti da iznese u knjizi. U pismu iz 1527, naglašava da postoji tajna interpretacija tog teksta, koji ne može da se iskaže štampanim rečima, nego mora da se prenese u ličnom kontaktu između učitelja i učenika. U tom pogledu, on se povinovao tradiciji koja datira još od Pitagore, drevnih škola misticizma i sveta aleksandrijskog sinkretizma.

 

Kao Zosimus i ostali slični alhemičari iz drevne Aleksandrije, Agripa alhemičara posmatra isključivo kao jedinku koja čini stvarni subjekat i objekat vlastitog eksperimenta. Sva alhemija kao i sva magija neizostavno zahteva proces lične transmutacije.

 

“Ukoliko neko spozna sebe, saznaće sve što nosi u sebi, naročito će spoznati Boga… a pošto sve stvari odgovaraju drugim stvarima na pravom mestu, u pravo vreme, u odgovarajućem poretku, meri, proporciji i skladu…”[11]

 

Kao Zosimus i ostali njemu slični alhemičari iz drevne Aleksandrije, Agripa je posmatrao pojavni svet, materijalno stvaranje, kao živo i osetljivo biće. Za njega, “svet je izvestan oblik celovitog organizma, čiji su delovi zapravo organizmi svih živih bića…”[12]

 

Kao i njegovi prethodnici, hermetisti iz Aleksandrije, Agripa veru posmatra sa sumnjom, insistirajući umesto toga na direktnom poznavanju svetog, na duhovnom ili “gnostičkom” iskustvu. Stoga on, što nimalo ne iznenađuje, okleva da prizna hrišćanski monopol nad istinom:

 

“Inače, religiozni obredi i ceremonije su različiti, zbog različitosti vremena i mesta. Svaka religija ima u sebi nečeg dobrog, jer je posvećena Bogu… nijedna religija nije toliko pogrešna da u sebi nema ni zrna mudrosti.”[13]

 

Na početku prve knjige trilogije De occulta philosophia, Agripa izlaže definiciju magije:

 

“Ovo je najsavršenija i vrhovna nauka, sveta i uzvišena vrsta filozofije, i… najapsolutnije savršenstvo… filozofije.”[14]

 

Dalje nastavlja tvrdeći da su “sve inferiorne stvari podređene superiornim telima”, čiju moć mag može da privuče i primeni u praksi.[15] Čarobnjak ili mag, prema Agripi, jeste “stručnjak za filozofiju prirode i matematiku, koji dobro poznaje nauke koje su kombinacije ove dve, aritmetiku, muziku, geometriju, optiku, astronomiju i nauke o težinama, merama, proporcijama, krivinama i zglobovima, a i mehaničke nauke koje iz njih proizilaze…”[16]

 

Prva knjiga iz De occulta philosophia se odnosi na ono što Agripa naziva “prirodna magija”. Druga knjiga je posvećena “nebeskoj magiji”. Treća knjiga je usredsređena na “ceremonijalnu i božansku magiju”. Na osnovu ovoga može da se pretpostavi da delo odražava neku vrstu moralne progresije, uspinjanje lestvama, da tako kažemo, koje opisuju više ili manje hrišćansku hijerarhiju vrednosti. Međutim, takva pretpostavka ubrzo iščezava čim obratimo pažnju na sadržaj svake od tri knjige. U onome što nosi naslov “Prirodna magija”, Agripa razmatra četiri elementa,[17] uopšteno se dotiče predskazivanja, detaljno govori o astrologiji, zatim o planetama i njihovim hermetičkim korespondencijama. U “Nebesku magiju” smeštena je “geometrija, brojevi, kabala, pentagrami, geometrijske figure, anđeosko pismo, (ponovo) astrologija, talismani, magični krugovi, planetarni pečati.” “Ceremonijalna ili božanska magija” obuhvata “platonizam, kabalu, zle duhove i demone, božanska imena, pečate duhova.”

 

Progresija, dakle, nije u suštini moralna u uobičajenom smislu reči. To je progresija od pasivnog prema sve aktivnijem; od tumačenja do učestvovanja i dinamičkog prizivanja. To je takođe progresija moći, uticaja, snage. Pod kategorijama kao što je “Pečat duhova”, Agripa nagoveštava postojanje sila koje poseduju apokaliptičnu moć – onoga što bi mi danas mogli da povežemo sa, recimo cepanjem atoma, ili energijom koja se oslobađa na vrhuncu u filmu “Otimači izgubljenog kovčega”. Govoreći o Agripi, jedan savremeni naučnik primećuje da “obrađujući magiju, pagansku religiju i hrišćanske aktivnosti i uverenja potpuno iste vrste, on upadljivo pokazuje kako je sa hrišćanske tačke gledišta magija bila opasna.”[18]

 

Prema Frensis Jejts:

 

“Ideal renesansnog maga, “božanskog” čoveka koji ima moć da operiše i dosegne univerzalno znanje i moć; skiciran u Pikovom čuvenom govoru o dostojanstvu čoveka, on nalazi svog teoretičara u Agripi koji je napisao udžbenik o tome kako se postaje mag. Njegova De occulta philosophia je bila poznati priručnik o renesansnoj magiji, u kome je bilo Fićinijeve … i kabalističke magije koju je Piko[19] naznačio, a dalje su razvijali Rojhlin[20] i mnogi renesansni kabalisti.”[21]

Ona zaključuje:

 

“Fićinova[22] plemenita, umetnička, subjektivna… magija, i Pikova intenzivno pobožna i kontemplativna kabalistička magija, prilično su nevine u odnosu na strašnu moć koju podrazumeva Agripina magija.”[23]

*

Agripino kritičko tumačenje magije i hermetičke misli ostaje sve do danas glavni izvor informacija iz ove oblasti. Ne možete čitati Džojsa, na primer, ni Tomasa Mana, ili Luisa Borhesa, kao ni mnoge druge velike književnike našeg veka, a da negde ne naiđete na citat preuzet od Agripe, ili makar aluziju na Agripu. Jedinstvena Agripina ličnost bila je dovoljno harizmatična da utisne pečat ne samo svom vremenu nego, u vidu Fausta, i vekovima koji su usledili.

 

Henri Kornelijus Agripa

O GEOMANTIJI

 

Geomantija je umetnost proricanja, kojom mišljenje može da se dati pomoću kocke, ili sudbine, o svemu šta god da je u pitanju. Umetnost ovoga se sastoji posebno u određenim tačkama od kojih se izvode određene figure na osnovu rasuđivanja, ili prema pravilu jednakosti ili nejednakosti, sličnosti ili nesličnosti. Takve figure su takođe svedene na nebeske[24] figure, preuzimajući njihove prirode i svojstva, prema toku i oblicima znakova i planeta. Premda ovo na prvom mestu treba da razmotrimo, pošto ova vrsta umetnosti ne može objaviti ili prikazati ništa od istine, ukoliko ne bude temeljita u nekoj uzvišenoj vrlini a to su autori ove nauke pokazali, dvostruko. Jedno od toga se sastoji u religiji i ceremonijama; zbog toga će oni vršiti projekciju tačaka ove umetnosti načinjene sa znakovima na zemlji, zbog čega je ova umetnost podesna za ovaj elemenat zemlje, podjednako kao piromantija za vatru, a hidromantija za elemenat vode. Onda, pošto su oni doneli sud, ruka izbacivača ili radnika  se najsnažnije pokrene prema meni, i usmerena je prema zemaljskim duhovima; pa zbog toga oni prvo koriste izvesna sveta bajanja i mole da se otkloni svako zlo, a s drugim ritualima i moćima opažanja, prizivaju i mame uz ovo duhove iz prirode.