Yoga sutre - V verzija

PREDGOVOR

Klasična Joga ili Patanjalijeva Joga potiče iz 300 - 900 god. nove ere. Početkom ovog perioda, severna Indija dostiže znatan stupanj političke stabilnosti pod dinastijom Gupta (320 - 540. n.e.), a hinduistička poezija, drama, umetnost i religija, filozofija i pravo dobijaju svoj "klasični izraz". Raznovrsni sistemi ortodoksne hinduističke misli bivaju u ono vreme prvi put formulisani (u zbirkama aforizama, ili sutrama, zajedno sa obimnim komentarima).

            Patanjali se javlja kao prikupljač i sistematičar starijih i često nespojivih Joga - tradicija u ono što je danas poznato kao klasična Yoga Sutra.

Disciplina klasičnog puta

(Raja joga ili Patanjalijeva joga)

           Yoga Sutra je podeljena na četiri poglavlja

1. "usredsređivanje" (Samadhi),

2. "ostvarnje" (Sadhana),

3. "natprirodne moći" (Vibhuti) i

4. "nezavisnost, odvajanje, izbavljenje" (Kaivalya).

            Ontologija i epistemologija Patanjalijeve joge potiče uglavnom iz Sakhya - filozofije.

"Svest" i "svesnost"

            Ključna podela u klasičnoj jogi  (te stoga i u celokupnoj indijskoj filozofiji) zasnovana je na problematičnom intuitivnom uvidu da postoji suštinska razlika ismeđu "svesti" (Purusha) i "obične pažnje, svesnosti" (Chitta). Dok je svesnost uvek vezana za nešto i stoga odnosna, intencionalna, postavljena ispred složene mreže "entiteta" (objektivnih kako i subjektivnih) našeg običnog svakodnevnog sveta, "svest" je prekognitivno "prisustvo" ili "medijum" u kojem ili putem kojeg "svesnost" sebe iskazuje. "Svest" je u ovom, indijskom značenju, proziran svedok ili, još bolje rečeno, neka vrsta ogledala koje odražava intencionalnost "svesnosti" ne bivajući samo po sebi "intencionalno". Osnovni problem ljudske egzistencije leži u činjenici da ovu suštinsku razliku "svesti" i "svesnosti" prepoznaju samo oni koji upražnjavaju intezivnu introspekciju putem meditacije. Mnogima ova razlika ostaje nepoznata, što dovodi do patnje. Ljudi pogrešno identifikuju sebe sa ovom intencionalnom "svesnošću" i tako postaju (sebe doživljavaju kao) žrtve nestalnosti svakodnevnog življenja. Mogućnost istinskog oslobođenja (od sveta stalnog rađanja i umiranja) uvek postoji ukoliko je pojedinac u stanju da pojmi "prisustvo" prozirne, prereflektivne, čiste svesti. Svrha klasične joge je, stoga, da pre svega, dokaže postojanje razlike između Purushe i Chitte analizom ljudskog iskustva, te da obezbedi praktičan metod izdvajanja (Kaivalya) suštinskog sopstva (Purusha).

            Cilj joge je, stoga, da odvoji Purushu od Chitte, tako da Purusha (ili čista svest) može da se pokaže kao osnov oslobođenja izdvojen od običnog, svakodnevnog iskustava. Ovo se može postići umirivanjem i konačno eliminacijom "nepostojanosti obične svesnosti. Tako je u sutri I.2 joga definisana kao "prestanak nepostojanosti (obustavljanje) obične svesnosti".

"Nepostojanost obične svesnosti" i "patnje"

                       "Nepostojanost" (promenljivost ili Vritti) "svesnosi" (Chitta) uključuje

I. tačno, ali svakodnevno, uobičajeno znanje;

II. sumnju, nesigurnost, pogrešno znanje;

III. različitost iskazivanja, zapravo lingvističku simbolizaciju;

IV. sećanja i

V. svesnost karakterističnu za spavanje i sanjanje (Joga Sutre I, 5-11).

            Nadalje, da bi postigao "prestanak nepostojanosti (promenljivosti) obične svesnosti", jogi mora izbeći tipična stanja uma koja prouzrokuju bol svakodnevnog iskustva, uklučujući

I. stalno postojeću tendenciju ka zanemarivanju razlike između "svesti" i "svesnosti";

II. sklonost ka poistovećivanju svog sopstva sa egom, intencionalnom ličnošću;

III. sklonost ka vezivanju za prijatna iskustva;

IV. sklonost ka izbegavanju neprijatnih i bolnih iskustava;

V. instiktivni strah od smrti (Joga sutre II, 2-9)

Načini prevazilaženja "patnje" i osmočlana joga