Učim jogu

PREDGOVOR

U vremenu u kojem živimo kulture i kulturne tradicije sve više i svestranije međusobno komuniciraju. Geografske, historijske i razlicite druge razlike postaju, usprkos svemu, sve manja prepreka da se spomenuta komunikacija ostvaruje.

JOGA, koja je do jučer za naša shvaćanja bila dio jednog egzotičnog folklora, koju smo zamišljali obično kao neku metafizičko-religioznu disciplinu ili fakirsko-orijentalnu vještinu, danas sve više postaje dijelom svjetske kulture. O njoj se pišu znanstvene rasprave, objavljuju se svakodnevno knjige i priručniči, osnivaju posebni instituti u kojima se obučavaju jogičke vještine ili, bolje rečeno, prenose iskustva joge. Ta drevna indijska praksa, tijesno vezana uz filozofska predanja velikih civilizacija Istoka, zapljusnula je, posebno posljednjih dvadesetak godina, Evropu (najprije Englesku) i Ameriku, a možemo reći i ostali svijet.

Andre Van Lysebeth (Andre Van Lizbet) je jedan od najboljih — ako ne i najbolji — poznavalac joge u Evropi. živi u Belgiji, gdje izdaje vrlo cijenjenu »REVIJU JOGA« (Revue Yoga, Bruxelles 5, chaussee de Vleurgat 286, Belgique). Orijentir'an je više praktički (ne prakticistički), negoli teorijsko-filozofski, premda njegova djela i časopis pružaju i adekvatna teorijska objašnjenja gdje je god to potrebno. Tri knjige Van Lysebetha postigle su veoma zapažen uspjeh: »UČIM JOGU« koja izlazi u našem prijevodu (J'apprends le Yoga), »USAVRŠAVAM JOGU« (Je perfectionne mon Yoga) i »DINAMIKA DISANJA« (Paranajama — La dynamique du Souffle). Njegovo prvo djelo doživjelo je do sada na desetine izdanja i prevedeno na većinu svjetskih jezika.

Među različitim orijentacijama i »školama« joge, od kojih neke imaju vrlo naglašen religijski i transcendentni karakter, Andre Van Lysebeth se opredijelio za takozvanu »HATA JOGU«, koju bismo, govoreći našom terminologijom, mogli označiti kao potpuno svjetovnu, upućenu na čovjeka i lišenu mistično-religijskih taloga. Prednost knjiga ovog autora u odnosu na prilično veliku proizvodnju djela ove vrste u svijetu je u tome što on umije »prevesti« na »jezik« blizak i dostupan čovjeku evropskih kulturnih tradicija iskustva, pojmove i praksu HATA JOGE, a da pri tome ne iznevjeri izvorni smisao ove discipline niti nas pak optereti nama nepristupačnim razmatranjima. Nakon što opiše, vrlo koncizno, svaki pojedini položaj (»asanu«) i fotografski ga ilustrira na hajprimjereniji način, Van Lysebeth objašnjava medicinsko-biološku djelotvornost odgovarajuće poze u odnosu na čovjekovu konstituciju. Tu valja odmah istaći da su se rezultati koje daje prakticiranje HAT A JOGE pokazali, svugdje u svijetu, izvanredni: umjesto da se npr. s mukom odričemo, za stolom, najslađih zalogaja i stalno mislimo kako sačuvati »liniju«, pojedine »vježbe« djeluju neposredno na metabolizam i reguliraju razmjenu materija na takav način da spontano zadržavamo svoju težinu; intenziviranje krvotoka i vece apsorpcije kisika zaustavlja proces skleroze, djeluje povoljno na probavu i druge bitne funkcije; pojedine »asane« imaju blagotvoran utjecaj na sprečavanje ćelavljenja, na aktiviranje potencije, na poboljšanje sna; redovito prakticiranje potiče koncentraciju, rezultira temeljitom »relaksacijom«, odmara organizam (posebno »živce«), harmonizira ličnost. Tako se, kao i u hinduskoj filozofiji, izmiruju subjekt i objekt, tj. prevladava se dualizam čovjeka i svijeta.

HATA JOGU može prakticirati svatko, neovisno od dobi i starosti: kao i npr. hodanje, tu svaka osoba nađe svoj tempo. Naše predodžbe o natjecanju (tko će »prije« ili »više«) i samjerljivosti vježbačkog podviga ovdje ne igraju nikakvu ulogu: važno je koju smo snagu koncentracije postigli, koliko smo se duboko »opustili« (»relaksiraju), kako je naš odnos prema životu humaniziran, u kojoj mjeri su koordinirani i sjedinjeni zahtjevi onog što mi po tradiciji dijelimo na »duh« i »tijelo« a što je sve u cjelini naše ličnosti ...

Na sva ta pitanja ova izuzetna knjiga nudi odgovore. Danas u svijetu, aktivni i hiperaktivni (»prenapeti«), i kako se sve to ne kaže, ljudi različitih struka i orijentacije traže načine kako da se dovedu u sklad sa samim sobom i s onim što ih okružuje, što ih nagoni da žive kako live. Mnogima se u tome pogledu HATA JOGA učinila spasonosnim rješenjem (spomenimo npr. međusobno tako različite ljude kao što su Jehudi Menjuhin, Boby Fischer, Pablo Casals Hi Picasso koji doživješe duboku starost, pa Einstein, naravno Nehru i Gandi, Ben Gurion i toliko drugih.

Ova knjiga može pomoći i našem čovjeku: da bolje radi i da ugodnije živi, da se oslobodi tolikih nepotrebnih teškoća i u radu i, općenito, u životu.

uvodna riječ

Ova knjiga nastoji da vam priiži najprecizniju i najotjeraniju studiju od svih onih koje su do danas objavljene. Do sada su se čak i najbolja djela ograničila na to da daju sliku konačnog položaja tijela, a rijetko kad i medufazu. Podaci koji se odnose na tehniku položaja, njihove varijante, trajanje, red kojim se xnoraju uvrstiti u seriju asana, način disanja, mjesto na kojem se koncentrira mentalni dio, samo su fragmentarni. Zapadnjak koji nema prilike da živi u ashramu pokraj učitelja mora tapkati, pabirčiti brojna djela (koja često prepisuju jedni od drugih) da bi dobio razbacane odlomke i tako s mukom pronašao ispravnu tehniku.

Možemo se prepirati oko prikladnosti da štampamo sve bez razlike i pozivati, kao potvrdu ezoteričkog stava na tom području, činjenicu da se yoga tisućama godina prenosila od usta do uha, od učitelja do učenika, kao tajna i da moramo poštovati želju učitelja da sačuvaju yogu za odabrane sljedbenike. Uvjereni smo da mnogi zapadnjaci trebaju yogu, osobito hatha-yogu, premda je broj sljedbenika »zrelih« za mentalnu yogu i druge oblike yoge mnogo veći nego što pretpostavljamo. Zašto da im ne prenesemo dragocjene tehnike koje su dovršili Rishiji? Sve je to bez obzira na činjenicu da je zlo — ako zlo postoji — učinjeno već odavno. Više nego drugdje, u yogi su poluistine kobne: ako preuzmemo odgovornost da je proširimo, tada moramo dati potpune a ne djelomične upute. Ako ne možemo dati sve detalje koji su potrebni za ispravno vježbanje, bolje je šutjeti. Međutim, koliko znamo, tako iscrpna studija nije napravljena.

Yogijska asana je precizna mehanika i sve što je nepotpuno otprilike je kao novae koji u yogi ništa ne vrijedi. Sitna pogreška, naizgled nevazna, može velikim dijelom oslabiti učinak vjezbe, čak u nekim slučajevima djelovati suprotno od željenog cilja.

Ova će studija zanimati sve one koji je već prakticiraju te će pomoću nje moći kontrolirati svoju tehniku, kao i početnike ili aspirante koji nemaju prilike da pohađaju predavanja. Prema tome, draga čitateljice, dragi čitaoce, namjeravamo zajedno proučiti u isti mah jedan položaj.

Za kratko vrijeme temeljito ćete savladati pravu teh­niku velikih klasika yoge i iz njihovog ćete prakticiranja izvući svu korist i radost koju donosi dobro učinjena yoga. Vaša svakidašnja seansa neće postati rabota ili rutina nego najbolji trenutak dana, koji očekujete s nestrpljenjem, ako uopće učenik yoge smije pokazati nestrpljenje!

Svaka asana sadrži dva stupnja koji se razlikuju po težini: naš ćemo studij temeljiti na vježbama srednje težine, na onom što je dostupno većini zapadnjaka u roku od nekoliko tjedana.Početnici će zahvaljujući preciznim uputama moći bez poteškoća ukloniti sve početne prepreke. Za napredne ćemo učenike svaki put opisati napredniju varijantu: tako će ova studija odgovarati svima.

IZVORI

Budući da su ih autori sakupljali na licu mjesta, za vrijeme svog boravka u Indiji, svaka studija donosi sintezu učenja u ashramu Swami Sivananda u Rishikeshu, Vishwayatana iz Delhija kojeg je vodio Dhirendra Bramachari, Hatha Yogi Srikantaraoa, Astanga Yoga Nilayam iz Mysore, Kaivalyadhama Samhiti iz Lonavla. Svemu tome autor dodaje osobno iskustvo stečeno dvadesetgodisnjim neprekidnim prakticiranjem i poučavanjem yoge na Zapadu. Tako je mogao zapaziti poteškoće s kojima se zapadnjaci susreću kao i pogreške koje mogu počiniti. Čitajte i nanovo čitajte opise pokreta, ispitujte i nanovo ispitujte slike: često će vam se dogoditi da primijetite neki detalj koji vam je prilikom prvog čitanja promakao a, ponovimo, u yogi ne postoje »beznačajni« detalji.

moderan čovjek i yoga

Naša epoha je fantastična!

Nikada čovječanstvo nije upoznalo tako eksplozivnu evoluciju. Velika ostvarenja prelaze snove naših predaka. Ikara su zasjenili kozmonauti. Učenjaci iz srca atoma vade najčuvenije tajne prirode i ukroćuju nuklearnu energiju. Nas život slici vilinskoj priči ako ga usporedimo sa životom u prethodnim stoljećima.

Kakva šteta što smo otupjeli!

Banalno jfe sjesti u boeing i preletjeti pol, ugodno smješteni u naslonjaču, dok pod santama leda možda plovi atomska podmornica.

A u avionu — spavamo ...

Da ne idemo do Gala, pomislimo samo kako bi se Louis XIV zadivio da je mogao vidjeti TV-stanicu, ili čak obični magnetofon!

Poput razmažene djece žalimo se ako su slike koje nam prenosi TV malo nejasne.

Upotreba automobila postala je toliko svakidašnja da nam se čini sasvim prirodno da na autoputu vozimo 140 km na sat.

Okrenemo broj na brojčaniku, a na drugom nam kraju žice, stotine kilometara, štaviše i tisuće kilometara daleko, odgovara voljeni glas. Osim ako to nije glas poreznika! Susrećemo se s toliko svakidasnjih čuda da nam je to normalno i obično, i više nas ništa ne uzbuđuje. Zahvaljujući znanstvenicima, inženjerima i tehničarima u našim stanovima s centralnim grijanjem uvijek je jednaka temperatura. Dobro obučeni, dobro uhranjeni živiino u raškoši. Industrijalci, pazeći na naše i najmanje želje, stvaraju za našu udobnost i zadovoljstvo svu silu »gad-gets« namijenjenih da nam učine život što lakšim i ugodnijim. Čak izmišljaju i nove potrebe... Ukratko, zemaljski raj u usporedbi s prethistorijom. Zlatno doba!

ALI, POSTOJI JEDAN ALI...

Promotrimo anonimnu gomilu koja prolazi zakrčenim ulicama. Pogledajte ta sumorna, zabrinuta lica, te umorne crte koje ne osvjetljava nikakav osmijeh. Vidite pognuta leđa, uske prsne koševe, predebele trbuhe. Da li su sretni svi ti civilizirani ljudi? Nisu vise gladni, nije im više hladno, bar većini, ali da bi zaspali trebaju pilule, pastile, praške da bi ispraznili svoja lijena crijeva, aspirine da bi ublažili migrene i sredstva za umirenje da bi preživjeli. Odsječeni od prirode, uspjeli smo zagaditi zrak u gradovima, zatvorili smo se u biroe i denaturirali hranu.

Okrutna borba za novac otvrdnula je naša srca, ušutkala našu savjest, pokvarila naš moral. Mentalne bolesti haraju svakim danom sve vise, dok se bolesti degeneracije, rak, dijabetes, infarkt, povećavaju i odnose nase najvrednije ljude. Bioloska degeneracija raste zastrasujućom brzinom koja kao da nikog ne »zastrasuje« i koju kao da čak ne primjećujemo. Ohrabrujuće statistike nam govore da su se naši izgledi za dulji život povećali za x godina ali, nesvjesni, i ne opažamo da kroz nekoliko generacija rasipamo hereditarno nasljedstvo nagomilano stotinama hiljada godina. Civilizacija, obustavljajući prirodnu selekciju, dozvoiljava množenje degeneriranih osoba, dok se čovjek, a to je posljedica udobnosti, više ne poziva na mehanizme adaptacije i prirodne obrane i tako slabi. Kako zaustaviti tu degeneraciju?

Čak i medicina, iako neprestano napreduje, ostaje nemoćna. Stekla je kapital znanja koja izazivaju naše opravdano divljenje i ponos. Eliminirala je pošasti kao što su - kuga, velike boginje, difterija i dr. Osim antibiotika nudi nam toliko drugih djelotvornih lijekova i otkriva nove svakim danom. Naši kirurzi prave svakodnevno čuda: pomislimo na operaciju otvorenog srca! Ali sve to nije dovoljno.

Naprotiv, sam napredak medicine daje civiliziranim ljudima nepouzdan osjećaj sigurnosti. Oni vjeruju da im je sve dopušteno, nikakva pretjeranost ih ne plaši, ništa ih ne zaustavlja. Bolesni smo? »Dovoljno« je da odemo k liječniku: na brzinu će popraviti kvar — to je njegov posao, za to je plaćen. Oni ne žele shvatiti da pogrešan način života uzrokuje većinu njihovih muka i da će im tako dugo dok ne pristanu da ga promijene, liječnici usprkos znanosti i požrtvovnosti, moći osigurati samo privremeno zdravlje između dvije bolesti. »Civilizaciju«, koja vodi do degeneracije vrste i ličnosti, a da im čak ne pribavi prividnu sreću, moramo promatrati kao propalu.

Kao zatočenici civilizacije, šta možemo protiv tog kompresorskog valjka? Odreći se znanosti, tehnike, civiliziranog života? Dići u zrak tvornice, spaliti knjige, zatvoriti znanstvenike i tehničare, vratiti se u prethistorijske pećine i šume?

Nemoguće! Beskorisno. Uostalom s punim pravom se ponosimo našom znanošću i ostvarenjima. Ne smijemo se odreći civilizacije, naprotiv, moramo do maksimuma koristiti uspjehe koje postize, pokušavajući da uklonimo njene štetne posijedice.

LIJEK: YOGA

Rješenje nužno ide preko jedinke.

Kažete: »Sta predstavlja izolirana jedinka, kakvu važnost ima u odnosu na mase?« Prividno malu. Ali situacija se može poboljsati, problem se može rijesiti  samo ukoliko se svatko podvrgne osobnoj disciplini čiji je yoga, bez ikakve sumnje, najprikladniji oblik, najdjelotvorniji, najbolje podešen zahtjevima modernog života. »Ako hoćeš promijeniti svijet, počni da se sam mijenjaš«. Zahvaljujući yogi, civilizirani čovjek može ponovo naći radosti života. Yoga mu daje zdravlje i dug život pomoću asana koje kralješnici vraćaju savitljivost, smiruju njene prenadražene živce, relaksiraju mišiće, oživljavaju organe i živčane centre Pranayama (vježbe disanja) dovodi kisik i energiju u svaku stanicu, čisti organizam izgaranjem otpadaka, odstranjuje toksine, dok relaksacija dopušta da se sačuva cjelovitost živčanog sistema, bori se protiv nervoze, oslobada od nesanice.

Za sljedbenike yoge briga za tijelo je sveta dužnost. Yoga potvrđuje da je lako ostati dobrog zdravlja. Dovoljno je promijeniti neke pogresne ustaljene običaje koji su krivi za nebrojene muke, bijedu i preuranjene smrti. Na zdravlje imamo pravo od rođenja, biti dobra zdravlja isto je tako prirodno kao i roditi se: bolest nastaje uslijed nemara, neznanja ili kršenja prirodnih zakona.

U yogijskom značenju izraza, bolest je fizički grijeh a bolesnik se smatra odgovornim, kako za svoje lose zdrav­lje tako i za loše djelovanje. Pyle je već primijetio da su »ljudi koji postupaju sa svojim tijelom kako im se sviđa, i krše pravila zdravog života kojeg bi morali potpuno poznavati, fizički grešnici. Zakoni zdravlja nisu ni ograničavajući ni uski. Naprotiv, jednostavni su, malobrojni i daju nam veliku slobodu oslobadajući nas brojnih okova koji ne ostavljaju mjesta našoj vlastitoj snazi da se pokaže u potpunosti, sprečavajući nas tako da potpuno uživamo u životu.« lako jednostavni, metode i pravila yoge su racionalni i znanstveni.

Mogli bismo se također bojati da njihova jednostavnost i lakoća primjene ne dovedu do toga da ih zanemarimo, lišavajući se tako izvanredno korisnih učinaka koje pribavlja njihova neprekidna i marljiva primjena.

Ova knjiga vam donosi metode koje su provj era vane tisućama godina. Autor vam prenosi tradiciju yoge onakve kakvu je imao privilegij da sakupi od svojih učitelja, obogaćenu dvadesetogodišnjim neprekidnim vlastitim prakticiranjem.

Ova knjiga je prije svega poučna: ne gubi se u teoriji i ostaje na području prakse. Ponovit ćemo rijeći Swami Sivanande: »Trun prakse vrijedi više negoli tone teorije.«

duh hatha-yoge

Hatha-yogu može svatko izvoditi uspješno, bio ateist ili vjernik, jer to nije vjera, i njeno izvođenje ne zahtijeva niti ne pretpostavlja pristajanje uz neku određenu filozofiju, crkvu ili bilo koje vjerovanje. Možemo je promatrati kao psihosomatsku disciplinu jedinu te vrste, neusporedivog djelovanja, i ništa više. Budući da je hatha-yoga skup tehnike, prema definiciji je neutralna, međutim, bila bi neoprostiva pogreška kad bismo promatrali samo tu tehničku stranu, a ne bismo poznavali duh u kojem su je veliki mudraci i Rishi stare Indije začeli, duh koji joj daje neospornu plemenitost.

Nitko je nije bolje definirao od Swami Sivanande: »Ako dopuštamo da je čovjek u stvari duh utjelovljen u materiji, potpuno ujedinjenje sa Stvarnošću zahtijeva jedinstvo tih dvaju vidova. Ima mnogo istine u doktrini koja uči da čovjek mora izvući najbolje iz ta dva svijeta. Ne postoji nikakva nesnošljivost između njih, pod uvjetom da je djelovanje istovetno s univerzalnim zakonima objavljenja. Doktrinu koja tvrdi da se sreća na onom svijetu može postići samo odsustvom uživanja na ovom svijetu, ili promišljenim traženjem patnje ili mučenja, mora­mo smatrati pogrešnom. Sreća na ovom svijetu i blagoslov Slobode, kako na zemlji tako i na onom svijetu, mogu se postići tako da od svakog ljudskog djela i svake funkcije napravimo djelo ljubavi. Tako sadhak (sljedbenik) ne radi s osjećajem podvojenosti. On smatra da njegov život i igra svih njegovih aktivnosti nisu zasebna stvar koju treba čuvati i egoistično slijediti, zbog samoga sebe, kao da se uživanje može izvući iz života vlastitom snagom, bez pomoći.

Naprotiv, život i sve aktivnosti moramo shvaćati kao dio uzvišenog djelovanja Prirode. Osjećanje da se u ritmu kucanja njegova srca izrazava pjesma Univerzalnog živo­ta. Zanemariti ili ne poznavati potrebe tijela, smatrati ga kao »ne božju« stvar, znači zanemariti i negirati najveći život, čiji je dio, znači krivotvoriti doktrinu o Jedinstvu i posljednjem identitetu materije i Duha. Rukovođeni takvim shvaćanjima, čak i najniže fizičke potrebe dobivaju kozmičko značenje.

Tijelo je Priroda; njegove potrebe su potrebe Priro­de; kad se čovjek raduje, kroz njega uživa shakti.

U svemu što vidi i čini, to je naša majka Priroda, ko­ja djeluje i gleda cijelo tijelo i sve funkcije njena su pojava. Njeno potpuno ostvarenje sastoji se u tome da učinimo savršenim tu pojavu koja je on sam. Čovjek koji se pokušava svladati, mora se svladati na svim planovima — fizičkom, mentalnom i duhovnom — jer su svi povezani i jer su samo različiti vidovi Univerzalne Svijesti koja ga prožima. Tko ima pravo: onaj koji zanemaruje i muči svoje tijelo da bi steklo tobožnju duhovnu superiornost ili onaj koji njeguje oba vida svoje ličnosti kao da su različite forme duha koji ga nastanjuje? Preko tehnike hatha-yoge sljedbenik pokusava dobiti savršeno tijelo koje postaje odovarajući instrument za skladno funkcioniranje mentalne "aktivnosti.

Hatha-yogi želi dobiti tijelo čvrsto kao čelik, zdravo, oslobođeno patnji i po mogućnosti da živi dugo. Kap gospodar svog tijela zeli pobijediti smrt. U savršenom tijelu uživa u životnoj snazi mladosti. Želi čak podvrgnuti smrt svojoj volji i ispunivši svoju zemaljsku sudbinu, velikođušno napušta ovaj svijet u zeljeni čas«.

Prakticirati hatha-yogu nikako ne znači prihvatiti je kao doktrinu, ali ona osim što otkriva duhovno stanje pravih hatha-yogija, također razbija neke predrasude koje su proširene na Zapadu, između ostalog da se asane promatraju kao besmislena, nekorisna akrobacija, štaviše opasna, ili se vjeruje da u cilju mučenja yogiji usvajaju neke položaje koji izgledaju bolni. To bi možda bili za nekog tko je neupućen, ali kod uvježbanog sljedbenika nikad ne uzrokuju bol, baš naprotiv!

disati znači živjeti

 Rijetko kad sam susreo tako onesposobljeno ljudsko biće: sjedio je preda mnom, blijed, izduzenih crta, suh vrat upao je u suviše sirok okovratnik košulje. Posjetio me bez velikog povjerenja, prema savjetu nekog prijatelja, da bi mi iznio svoj problem. Kad kažem »iznio«, nemojte misliti da mi je jednostavno ispričao svoje nevolje: bio je u takvom stanju iscrpljenosti i nervoze da je bio nesposoban da iz tog napravi povezanu priču. Čitao mi je zabilješke pripremljene za naš sastanak. Poštedjet ću vas detalja. Oženjen, doživio je prije nekoliko godina emotivni sok, o kojem mi nije mnogo govorio, i nakon toga rijegovo zdravlje se postepeno narušavalo.

Patio je od probavnih smetnji, lupanja srca, razdražljivosti, pomanjkanja koncentracije. Vidno je mršavio, gubio volju za životom, bio na kraju snaga. Često je mijenjao zaposlenje; dobio je bolje plaćen posao, no, osjećao je da nove odgovornosti prelaze njegove snage. Sutradan ga je čekao važan posao za koji je smatrao da je nesposoban da ga obavi. Namjeravao je to priznati svom novom šefu i dati otkaz.

Što da se radi? Gimnastika mu je bila zabranjena jer ga je i najmanji napor iscrpljivao. Bio sam jako zbunjen: želio sam mu pomoći, ali je bilo isključeno da započne prakticiranje yoge, čak i krajnje elementarne.

Da bih točno znao na čemu sam, zatražio sam od njega da skine sako, da legne na tepih i mirno diše. Pošto nisam primijetio nikakav dišni pokret na abdomenu ni na toraksu, rekao sam mu da ne zadržava dah.

—  Ali ne zadržavam ga, dišem normalno! — bio je iznenadujući odgovor.

—  Onda dišite toliko duboko koliko možete. Napregnuo se, i njegove grudi su se podigle — jedan centimetar! Opipao sam abdomen: bio je tvrd i napet. Taj je čovjek bio tako zgrčen da praktifiki nije disao, samo toliko da se ne uguši. To je objašnjavalo puno stvari! Pogledao me zaprepašteno kad sam mu rekao da gotovo i ne diše: on to nikad nije primijetio, kao i nitko drugi, uostalom!

Nakon pola sata probe, uspio se malo opustiti i disati trbuhom. Naravno, to nije bilo sjajno, ali u usporedbi s prijašnjim stanjem, udisao je bar pet puta više zraka nego prije.

Tri četvrt sata kasnije, plašljivo, blago crvenilo se pojavilo na njegovim obrazima, blijedi smiješak ozario je njegovo lice i — bio je sposoban da govori bez zabiljeski!

Nemojte misliti da je poslije toga sve bilo jednostavno ali magijom daha to ljudsko tijelo vratilo se u život, poput uvele biljke koju smo zalili.

Uz liječničku pomoć na putu je da započne normalan zivot. Ovo je krajnji ali impresivan slučaj, i od toga dana, više no ikad, pridajem prvobitnu važnost disanju.

Opažam da, gotovo bez iznimke, ljudi koji imaju dob­ro razvijen prsni koš — i koji se njime služe! — žive bez problema, tj. uspijevaju ih riješiti čim se pojave. Oni koji loše dišu bore se s nebrojenitn poteškoćama, na svim područjima: zdravlje, profesija, afektivni život. Oni su, na žalost, u većini jer, u stvari, svi dišemo vise ili manje loše! Koliko jadnih pluća civiliziranih ljudi nije nikad temeljito prozračeno!

Disanje je veliki životni pokretač. Možemo se lišiti dobre hrane tjednima, pića nekoliko dana — lišeni zraka odlazimo za nekoliko minuta u smrt.

Svi su životni fenomeni povezani s procesom oskidacije i redukcije: bez kisika nema ni života. Opskrba naših stanica kisikom ovisi o krvi. Ako u vašim arterijama teče krv s nedovoljno kisika, život svake vaše stanice se skraćuje: »ostvarite« tu osnovnu istinu, prožmite se njome, shvatite da tisuće stanica, koje su spremne da vam vjerno služe do kraja svojih snaga, ovise o dovodu kisika koji im dolazi posredstvom te magične tekućine: krvi.

Vaša je dužnost da im, u pravom smislu riječi, osigurate snabdijevanje kisikom na koje imaju pravo.

Ne samo da vrlo loše dišemo, nego je često kvaliteta udahnutog zraka više nego sumnjiva, i otuda naš nedostatak otpornosti na bolesti, umor, odbijanje svakog fizičkog napora, nervoze, razdražljivosti.

Dovod kisika samo je jedan vid dišne funkcije koja obuhvaća također i odbacivanje CO2. Stanice ne raspolažu nikakvim drugim sredstvom da se oslobode otpadaka koje stvaraju, osim da ih saspu u krv a čišćenje se posebno obavlja u plućima.

Uz to, u loše prozračenim plućima mogu se razviti nebrojene klice u toplom i vlažnom zraku koji im godi. Bacil Koch nije otporan na djelovanje kisika; pravilno di­sanje koje osigurava potpuno zračenje pluća čini nas otpornim na tuberkulozu.

Naravno, nismo čekali yogije da bismo disali!

Ali prakticirajući njihovu umjetnost disanja, shvatit ćete do koje ste mjere prije loše disali!

Razlika je između načina na koji diše sljedbenik yoge i netko neupućen, kao između dječaka koji se praćaka u jezeru i šampiona. Prvi se muči, troši mnogo energije i jedva uspijeva plivati i pokretati se, dok drugi napreduje brzo i bez napora. Sva razlika je u tehnici i vježbi.

Naučimo li pravilno disati, nagrada za to bit će čudesna! Evo koristi koju Swami Sivananda pripisuje yogijskom disanju: »Tijelo postaje čvrsto i zdravo; suvišno salo nestaje, lice sija, oči svjetlucaju i posebni šarm izbija iz cijele ličnosti. Glas postaje blag i melodiozan. Bolest više ne zahvaća sljedbenika. Probava je laka. (Sjetite se kakav apetit imate nakon duge šetnje po svježem zra­ku.) Čitavo tijelo se čisti, duh se lako koncentrira. Stalno prakticiranje budi prikrivene duhovne snage, donosi srecu i mir«.

Prije rođenja za vas je disala majka. Ali kad ste došli na svijet, kada se količina CO2 povećala, vaša su pluća prvi put udahnula. U prsnom košu pluća se šire, napravili ste prvi samostalni pokret. Otada ritam vašeg disanja usklađuje vaš život do posljednjeg trena. Da se ponovo poslužimo riječima C. L. Schleicha: čim babica presječe pupčanu vrpcu, pluća postaju posteljica koja povezuje čovjeka s kozmičkom majkom.