Râmakrishna - njegov život i izreke

RÂMAKRISHNA

NJEGOV ŽIVOT I IZREKE

PREDGOVOR

Ime Râmakrishna je u posljednje vrijeme toliko često spominjano u indijskim, američkim i engleskim novinama, da će potpuniji pregled njegova života i nauka, čini mi se, vjerojatno biti dobrodošao, ne samo onima koji se interesiraju za intelektualno i moralno stanje Indije, već i onima kojima rast filozofije i religije, bilo kod kuće ili u inozemstvu, nikada ne može biti povod ravnodušnosti. Stoga sam pokušao prikupiti što više informacija, koliko sam mogao, o tom nedavno preminulom indijskom svecu(†1986.), dijelom od njegovih vlastitih posvećenih učenika, dijelom iz indijskih novina, časopisa i knjiga, u kojima su zabilježeni glavni događaji njegova života, i u kojima je opisano i razmatrano njegovo moralno i vjersko učenje – bilo u prijateljskom ili neprijateljskom duhu. Što god da je rečeno o zastranjenjima indijskih asketa kojima je Râmakrishna pripadao, sigurno postoje neki od njih koji zaslužuju našu pozornost, dapače čak i naše najtoplije simpatije. Neki od njih koji su sebi nametnuli ta mučenja, koji jedva zaslužuju da se zovu samnyâsinima, nisu puno bolji od žonglera ili hatha yogina, a asketske metode kojima  pokušavaju obuzdati i uništiti svoje strasti i dovesti sebe do stanja ekstremnog živčanog ushićenja praćenog transom ili nastupom dugotrajne nesvjestice, dobro su poznati svima koji su živjeli u Indiji i tamo se upoznali ne samo s rajama i maharajama, već također i sa svim različitim elementima koji čine kompliciran sustav indijskog društva. Premda se neke od priča o tim mučenicima tijela i duha mogu činiti  pretjeranima,  ostaje dovoljno stvarnih činjenica za buđenje naše znatiželje dotičnim događanjima. Iskazi nekih pravih samnyâsina, koji posvete svoje misli i meditacije filozofskim i religijskim problemima, koji utječu na veliko mnoštvo onih što se okupljaju oko njih u njihovoj vlastitoj zemlji, ne mogu, međutim, ne izmamiti našu pažnju i naklonost, pogotovo ako, kao u slučaju Râmakrishne, njihova učenja šire revni zagovornici ne samo u Indiji, već također i u Americi, štoviše, čak i u Engleskoj.

Ne moramo se bojati da će samnyâsini iz Indije ikada naći svoje sljedbenike ili imitatoreu Europi, niti bi uopće bilo poželjno da ih nađu, čak ni u svrhu psihičkog istraživanja ili eksperimenata u fizičko-psihološkim laboratorijima. No bolje poznavanje učenja jednog od njih čini se jamačno poželjnim, 2 bilo za državnika koji se mora baviti raznim klasama indijskog društva, ili za misionare koji su nestrpljivi u razumijevanju stanovnika te zemlje kao i za svojim utjecajem na njih (da razumiju stanovnike te zemlje i da utječu na njih), ili pak (na kraju) za studente filozofije i religije koji bi trebali znati najstariju filozofiju i religiju svijeta, vedântu, što je danas uče bhakte! koji su štovaoci i odani ljubitelji Boga i koji nastavljaju vršiti svoj snažan utjecaj, ne samo na malobrojne filozofe, nego i na velike mase – za što je oduvijeki bila pozvana zemlja filozofa. Zemlja prožeta takvim mislima kakve je izgovorio Râmakrishna, ne može se promatrati kao zemlja neukih idolopoklonika koji bi se trebali preobraćati istim metodama koje su primjenjive na rase središnje Afrike.

Kako vedânta tvori pozadinu Râmakrishninih izreka, mišljenja sam da je korisno dodati kratki prikaz nekih od najkarakterističnijih učenja te filozofije. Bez toga bi mnogi čitatelji jedva bili u stanju razumjeti ideale Râmakrishne i njegovih učenika.

Sasvim sam svjestan da neke od njegovih izreka mogu zvučati čudno za naše uši, štoviše čak i uvrjedljivo. Tako je koncepcija božanstva kao božanske Majke sklona uplašiti nas, no čitajući slijedeću Râmakrishninu izreku (br. 89) možemo razumjeti što je on  zapravo time mislio:

„Zašto ljubitelj Boga nalazi takvo zadovoljstvo u obraćanju božanstvu kao Majci? Budući da je dijete više slobodno sa svojom majkom, ona je draža djetetu nego bilo kome drugom.“

Ponekad nam jezik koji hindu bhakte koriste za božanstva može izgledati previše intiman, dapače čak i bez poštovanja. Čini se da su oni sami toga svjesni, kao što i priopćavaju: „Pravi bhakta koji je jako pijan od božanske ljubavi je kao prava pijanica, i kao takav, ne može se uvijek pridržavati pravila pristojnosti" (104).

Ili pak:

„Kakva je snaga bhakte? On je Božje dijete, a suze su njegova najveća snaga“ (92).

Ukoliko se ne sjetimo da harem znači izvorno ne više do sveto i čuvano mjesto, slijedeća izreka sigurno će uzdrmati naše uši: „Znanje o Bogu može se usporediti s čovjekom, dok je božja ljubav kao žena. Znanje ima ulaz samo do vanjskih prostorija Boga, ali nitko ne može ući u unutrašnje misterije božje pećine spasiti ljubavnika, jer žena ima pristup čak i u harem Svemogućega“ (172).

Koliko duboko je Râmakrishna uvidio tajne znanja i ljubavi prema Bogu, vidimo iz slijedećih izreka:

„Znanje i ljubav za Boga na kraju su jedno te isto. Nema razlike između čistog znanja i čiste ljubavi.“

Slijedeći izrazi također pokazuju uzvišenu prirodu njegove vjere:

„Zaista, zaista, kažem vam da onaj koji žudi za Bogom, pronalazi njega“ (159).

„Onaj koji ima vjeru – ima sve, a onaj tko želi vjeru –želi sve“(201).

„Do tada dok netko ne postane jednostavan kao dijete, ne dobija božansko prosvjetljenje. Zaboravite sve svjetovno znanje koje ste stekli i postanite baš takva neznalica kao dijete, onda ćete zadobiti znanje o Istini“ (241).

„Gdje leži snaga aspiranta? Snaga je u njegovim suzama. Kao što majka daje svoj pristanak da ispuni želju svog nametljivo uplakanog djeteta, tako se Bog smiluje svom plačnom sinu za čim god da on plače“(306).

„Kao što lampa ne gori bez ulja, tako čovjek ne može živjeti bez Boga“(288).

„Bog je u svim ljudima, ali svi ljudi nisu u Bogu: to je razlog zašto oni pate“ (215).

Od takvih izreka učimo da se stvarna prisutnost božanskog, iako je u prirodi i u ljudskoj duši, nigdje ne osjeća tako snažno i tako univerzalno kao u Indiji, i da žarka ljubav prema Bogu, dapače osjećaj potpune apsorpcije u tom božanstvu, nigdje ne nalazi jači i rječitiji izraz nego u iskazima Râmakrishne, jer ipak je on savršeno poznavao barijere koje odvajaju božansku i ljudsku prirodu.

Ako se prisjetimo da nam ove Râmakrishnine izreke otkrivaju ne samo njegove vlastite misli, već i vjeru i nadu milijuna ljudskih bića, možemo doista osjetiti nadu za budućnost te zemlje. Svijest božanskog u čovjeku postoji i dijele je svi, čak i oni za koje se čini da se klanjaju idolima. Ovaj stalni osjećaj prisutnosti Boga je zaista zajedničko tlo na kojem se možemo nadati da će u ne previše udaljenom budućem vremenu biti podignut veliki hram u kojem hindusi i ne-hindusi mogu spojiti ruke i srca u obožavanju istog vrhovnog Duha koji nije daleko ni od svakoga od nas, jer u Njemu  doista živimo, krećemo se i jesmo.

F.M.M.

IGHTHAM MOTE

18. listopada, 1898.